FRA ĆIRINA ZLATNA MISA U RODNOM ODŽAKU
„Sve mogu u Onome koji me jača!“ (Fil 4,13)
U nedjelju 9. kolovoza 2026. godine župna crkva sv. Mihovila u Odžak-Ćaiću bila je mjesto osobite radosti, zahvalnosti i zajedništva. U svojoj rodnoj župi fra Ćiro Lovrić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, proslavio je zlatnu misu – pedesetu obljetnicu svećeništva.
Na svečanom euharistijskom slavlju okupili su se fra Ćirini župljani, članovi obitelji i rodbine, prijatelji te brojni vjernici iz župa u kojima je tijekom svojega dugog svećeničkog djelovanja služio. Došli su zahvaliti Bogu za pedeset godina njegova svećeničkog poziva, ali i za sve susrete, djela i tragove koje je ostavio među ljudima s kojima je dijelio njihove radosti, brige i životne kušnje.
Fra Ćiro, odnosno fra Ćiril Lovrić, rođen je 15. prosinca 1949. godine u Odžaku kraj Livna. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Odžaku i Lištanima, gimnaziju je završio u Visokom, a teološki studij u Sarajevu. Mladu misu proslavio je 18. srpnja 1976. godine upravo u Odžaku. Za svoje mladomisničko geslo odabrao je riječi svetoga Pavla:
„Znam komu sam povjerovao.“ (2 Tim 1,12)
Pola stoljeća poslije ponovno se vratio pred oltar rodne crkve kako bi, okružen svojim narodom, zahvalio za prijeđeni put. Geslo njegove zlatne mise bile su riječi:
„Sve mogu u Onome koji me jača!“ (Fil 4,13)
Ta dva biblijska retka, izabrana na početku svećeničkog puta i na njegovoj pedesetoj obljetnici, međusobno se nadopunjuju. Prvi govori o povjerenju s kojim je krenuo za svojim pozivom, a drugi o snazi koja ga je tijekom pet desetljeća nosila kroz različite službe, susrete, kušnje i životne okolnosti.
Svečanu propovijed uputio je mons. dr. Ante Vidović, tajnik Apostolske nuncijature u Londonu. Njegova povezanost s fra Ćirom ovomu je slavlju dala posebno osobno značenje. Fra Ćiro krstio ga je u župi Vidoši, a poslije mu je bio i kum na mladoj misi. Tako su se u njihovu susretu simbolično povezali različiti naraštaji svećeničkih poziva – od svećenika koji krsti dijete do svećenika koji tomu istom djetetu, nakon njegova odaziva na Božji poziv, stoji uz bok na početku svećeničke službe.
Uz domaćega župnika don Ivu Martinovića, u slavlju su sudjelovali brojni svećenici, među kojima i gvardijan Franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu fra Marko Ešegović. Liturgijsko slavlje pjesmom je uveličao zbor sastavljen posebno za ovu prigodu od članova župnih zborova iz Lištana i Odžak-Ćaića, pod ravnanjem Marijane Jureta.
Proslava zlatne mise bila je ujedno prigoda za prisjećanje na dug i sadržajan svećenički put. Fra Ćiro djelovao je u više župa, obavljajući različite pastoralne službe. Bio je kapelan u Čukliću i Podhumu, župnik u Vidošima, a posebno mjesto u njegovu životu zauzimaju Kupres i župa Suho Polje, gdje ga je zatekao početak rata.
Ratna stradanja, napuštanje Kupresa, prognanički dani i život ljudi s kojima je dijelio neizvjesnost i nadu fra Ćiro je predano bilježio u svojim dnevnicima. Ti su zapisi poslije objavljeni u knjigama „Tisuću dana bez Kupresa“, čija su prva dva sveska izišla 1997. godine, a obuhvatila su razdoblje od 6. travnja 1992. do kraja 1994. godine. Pisanje je nastavio i u sljedećim godinama, objavivši „Dnevnik 3“, „Dnevnik 4“, „Dnevnik 5“, „Dnevnik 6“, „Dnevnik 7“ i „Dnevnik 8“.
Njegovi dnevnički zapisi nisu samo osobna uspomena nego i dragocjeno svjedočanstvo vremena. U njima su sačuvani ratni događaji, život prognanika, povratak, obnova i svakodnevica ljudi koji su u teškim okolnostima nastojali sačuvati vjeru, dostojanstvo i povezanost sa svojim zavičajem.
Od 2005. godine fra Ćiro djelovao je kao vojni kapelan u Ministarstvu obrane Bosne i Hercegovine, a iz te je službe umirovljen 2011. godine. Od 2019. ponovno djeluje u župi Vidoši, ovaj put u službi župnog kapelana. Njegovo djelovanje povezano je i s kulturnim i književnim životom hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a za svoje sudjelovanje i djelovanje tijekom ratnih godina nositelj je Spomenice Domovinskog rata.
Nakon euharistijskog slavlja zajedništvo je nastavljeno za stolom. Kod škole, pod nadstrešnicom „Naših dana“ i postavljenim šatorom, organiziran je zajednički ručak za sve prisutne. U ozračju radosti nizale su se čestitke, susreti i prisjećanja na događaje i ljude iz proteklih desetljeća. Bio je to susret rodne župe sa svojim sinom, ali i susret ljudi iz različitih mjesta i razdoblja njegova svećeničkog života.
Zlatna misa nije bila samo obilježavanje jednoga velikog jubileja. Bila je zahvala za pedeset godina služenja Bogu i ljudima, za izgovorene molitve i slavljene mise, za krštenja, vjenčanja i posljednje ispraćaje, za godine provedene u miru i u ratnim nevoljama, za napisane stranice i sačuvana svjedočanstva te za sve ljude koji su postali dijelom fra Ćirina životnog puta.
Od Mlade mise 1976. do Zlatne mise 2026. godine proteklo je pola stoljeća. Vrijeme je donijelo mnoge promjene, ali riječi izabrane na početku ostale su jednako snažne: „Znam komu sam povjerovao.“ Njima su se nakon pedeset godina pridružile riječi zahvalnosti i pouzdanja: „Sve mogu u Onome koji me jača!“
U znaku tih dviju poruka fra Ćiro je u rodnom Odžaku proslavio svoj veliki jubilej, okružen ljudima s kojima je tijekom života dijelio vjeru, služenje i nadu.
Ad multos annos!
