“Budite kao djeca”, reče jednom Isus. Očito nije želio da budemo “djetinjasti” pod starost.
Tko koga tu odgaja, tko od koga uči. Što mi stariji možemo od djece naučiti?
Dužnost odraslih je svima poznata: djecu rađati, odgojiti, hraniti, učiti, biti im primjer, kazniti za neposluh opomenom, nasilje nije preporučljivo.
Gledajući Stari zavjet i povijest ljudsku odrasli su glavni. Djeca od njih moraju učiti, slušati i, nažalost, ponavljati njihove greške.
Ako pođe po zlu, krivnja je na odraslima. “I ne može biti bolji od koga je”, kaže narodna.
Biblija napominje da su djeca “vijenac starcima”. “Sinovi su kao mladice masline oko stola.” Biblijski pisci, više puta, naglašavaju da je dijete nedovršeno biće, ističući značenje čvrsta odgoja, “jer ludost prianja uz srce djetinje”.
Pavao Galaćanima daje upute da ih treba držati pod skrbništvom. Djeca nisu isključena iz bogoštovlja. Prema Psalmu osmom “Bog je u ustima djece i dojenčadi spremio sebi hvalu”. Isus ima poseban odnos prema djeci. “Pustite djecu k meni jer takvima pripada kraljevstvo.”
Odraslima ih daje, prema Mateju, za uzor. “Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo Božje!” Prema istom evanđelisti “potrebno je da ponovno postanemo djeca”. Tajna je da se “ponizimo kao malo dijete”.
Što je Isus mislio kad je starijima djecu stavio kao uzor?
Kome dijete može biti uzor i u čemu?
Nažalost, djeca bi da što prije odrastu, stariji bi željeli biti mlađi.
Proračunati smo i sve što radimo ima pozadinu, pripremu, cilj.
Jedna odlika koja nama starijima nedostaje počesto je biti spontan. Ne razmišljati prije nekih odluka što ćemo time dobiti, što drugi misle o tome. Djeca su neposredna i kažu baš to što misle, osjećaju ne misleći na posljedice izgovorenog. Stariji su usavršili načine kako da budu spontani i kad nisu. Glume.
Dijete je iskreno. Stariji se u velikim stvarima pokazuju onakvi kakvi bi htjeli biti, u malima su iskreniji, kakvi jesu. “Ja ne lažem”, reče jednom jedan naš političar, “samo uvijek ne govorim istinu”.
Iz iskustva znaju da će nam ljudi sve oprostiti osim iskrenost. Dijete se ne osvrće na druge poput nas. Iskreni su samo kad koristi. “Iskren čovjek nosi srce na jeziku”, kaže narodna. Dijete otkriva srce, umiljato je, voli bez pridržaja, oprašta. Odrasli skrivaju osjećaje.
Dijete se zna radovati, smijati. Stariji “nemaju razloga za radost”. Boje se onoga što je bilo, što je danas i što će biti sutra.
Djeca se znaju radovati trenutku. Sutra dolazi kasnije.
Toliko prisutna i poznata slika. Osmijeh na licu djeteta i tuga u očima odraslih. Zabrinutost kvari raspoloženje.
Dijete ima razloga za radovanje i smijeh, stariji bi ga trebali usvojiti. Razlog za radost je životan. Raduju se jer vole i jer su voljeni.
Stari Toma Kempenac je napisao da će svatko imati razlog za radost, navečer kad se pomoli i legne, jer je dobro iskoristio dan.
Mi smo prilično sebični. Djeca dijele radost i osmijeh. Mi smo nezadovoljni jer mislimo da nemamo s kim podijeliti radost.
Djeca znaju za ljutnju, zavist, ljubomoru, tučnjavu, svađu. Oni se znaju začas pomiriti. Mnogi odrasli s gorčinom umiru. Stari Sirah opominje, “oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti”.
Prijateljstvo. Djeca ne razlikuju osobe po boji kože, vjeri, naciji. Oni su svima prijatelji. To se doživljava na međunarodnim skupovima, sportskim borilištima, susretu mladih katolika. Zajedno pjevaju, smiju se, natječu, mole. Stari imaju prijatelje. Prijateljstvo može biti lažno. Prema Bibliji, bogati ih imaju puno, bolesni i siromašni su bez njih, jer je bogatstvo, slava politička i druga moć “razlog” kod mnogih. Sirah u 6. glavi kaže: “Tko se Boga boji, nalazi prave prijatelje, jer kakav je čovjek, takav mu je i prijatelj.”
Ljutnja. Razmirice na dnevnom redu, loše raspoloženi, svaka sitnica povod za galamu. Svadljivci.
Djeca imaju iste nagone, ali ih znaju obuzdati. Ljutnja se pretvori u kratku šutnju i zaborav.
Brzi su odrasli na osudi drugoga. “Oštar jezik”, rekli bi neki.
U ljudima vidjeti treba i dobro i zlo. Nažalost, počesto, neki vide samo jednu stranu. To su ljudi koji sve i svakoga kritiziraju. Djeca nisu takva. Mogu biti ljubomorni, zavidni, rijetko ćete ih čuti da ogovaraju svoje vršnjake i odrasle nasladno, bezpoštedno.
Djeca nakon svih nevolja, neslaganja, neuspjeha počinju iznova. Odrasli pamte izrečeno, neizrečeno, pa brige, bolesti i živci donose nemiran san. Kažu da čovjek ne dobiva čir na želucu zbog onoga što jede, već od onoga što ga izjeda.
Odrasli gube vjeru, povjerenje. Sve postavljaju u pitanje, pa i Boga. Nevjera i nepovjerenje stvaraju od starijih samce, samožive zatvorene tipove prožete strahom.
Naprotiv, djeca vjeruju odraslima, Bogu, svima. Ne boje se jer su sigurni da imaju zaštitu i ljubav.
Djeca su prepuna briga od kućnih do školskih, ali ih nose lakše. Brigom se stvar ne rješava. Svakog dana treba početi iznova. Danas je jedino što imam, sutra možda nije naše. Matej je napisao: “Dosta je svakom danu njegova zla.” Djeca se znaju radovati trenutku u kojem žive, a mi? Razmisli! Netko reče da ne starimo dok je djetinjstvo u nama.