Vrijeme je poslužilo i vrijedne ruke naših majstora su izvršile elektrifikaciju zvona u Megdanu.
Zvona su u službi zajednice i čovjeka. Prate nas od prvoga do posljednjeg dana života. Zvone za slavlja svetkovine i za posljednja putovanja, s nama se raduju kad ukazuju na važne povijesne trenutke (npr. izbor novog pape). Njihovu ulogu vrlo rječito kazuju natpisi na njima, posvetni i molitveni. Ovi prvi govore kome su zvona posvećena (najčešće su to sveci), a ovi drugi ističu njihovu nakanu. Primjerice: “Žive zovem, mrtve oplakujem, jedinom Bogu slavu dajem.” Zvona nas zovu na svakodnevna, a osobito nedjeljna euharistijska slavlja. Ali i tijekom dana su pratitelji našega duhovnog života. Naime, svakoga dana tri puta podsjećaju nas na najveće otajstvo naše vjere, na utjelovljenjeSina Božjega, koje se dogodilo po anđelovom navještenju Blaženoj Djevici Mariji: “Anđeo Gospodnji navijestio Mariji, i ona je začela po Duhu Svetom…” Tako, dakle, zvona svakoga dana ukazuju na to da je “Riječ Tijelom postala i nastanila se među nama”. Time je čovjekov život dobio svoj novi smisao i preobražen, zbog Boga koji je ljudsku narav uzeo na sebe, neće ostati zarobljen u prah zemaljski, već će otići onim putem koji i zvonici kazuju – u nebo, u vječnost. Ivan Bosilj, hrvatski stručnjak za zvona o tome kaže: “Zvono uzdiže našu misao iz svako-dnevnog stresa, duhovne prljavštine, smrtnosti i umora prema nebeskom i transcendentnom životu.”
(Župa sv. Leopolda Mandića, Virovitica)