Blaženi Ivan Merz
10. SVIBNJA – Blazeni IVAN MERZ, svjetovnjak (1896.-1928.)
Okrijepljen otajstvima vjere i posebnim blagoslovom pape Pija XI., preminuo je u Isusu Kristu, u cetvrtak 10. svibnja 1928.g., u 11 sati prije podne u Zagrebu, u 32. godini zivota, u punini apostolske djelatnosti, spajajuci rad i molitvu, prinoseci zrtve svoje teske bolesti na oltar Hrvatskog orlovstva, katolicke organizacije, koju je osnovao sam dr. Ivan Merz….. Tako je otprilike bila najavljena smrt jednoga od velikih apostola-laika XX. st.
Merz je tako izuzetna licnost da je prigodom 80. obljetnice njegova rodjenja vatikanski polusluzbeni dnevnik L’osservatore romano, od 19. prosinca 1976., donio o njemu opsezan clanak iz pera Tommasea Federica, profesora na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. On smatra nasega Ivana Merza jednim od najvecih likova europskog katolickog laikata u prve tri desetljeca XX. stoljeca. Veoma istice njegov apostolski rad, duboki duhovni zivot, a nadasve njegovo osjecanje s Crkvom, koje se ocitovalo u vjernosti i odanosti prema uciteljstvu Svetog Oca i biskupa. Merz, iako svjetovnjak, bio je vise covjek Crkve, nego mnogi klerici.
Kao pionir Katolicke akcije u hrvatskim krajevima, u duhu enciklike Pija XI., ‘Ubi arcano’, Merz je o njoj dao takve intuicije i analize, koje su jos i danas suvremene. “Izmedju tolikih mladih koji su svojim energijama radili za Katolicku akciju,Ivan Merz je primjer i simbol, i zato je gotovo potrebno da danas bude predstavljen tolikim mladima, u ovaj cas kad je poslusnost Crkvi shvacena kao uzajamno sluzenje ometana stetnim egoizmima.” Profesor Frederici zavrsava svoj clanak tvrdnjom da katolicki svijet, napose katolicka mladez, ima duznost upoznati “taj primjer moderne svetosti, dobrote i pozrtvovnog darivanja za dobro svijeta.”
Tko zeli dublje, temeljitije i svestranije upoznati izuzetni lik Ivana Merza, posegnut ce za njegovim zivotopisima iz pera: dr. D. Kniewalda, oca Vrbaneka ili o. Bozidara Nagya. Mi cemo se zadovoljiti ovdje samo glavnim podacima.
Ivan Merz rodjen je 16. prosinca 1896.g., u Banja Luci. Otac mu je bio austrijski casnik i sef zeljeznicke postaje. U rodnom gradu Ivan pohadja relnu gimnaziju te maturira s odlicnim uspjehom. Kroz srednjoskolsko razdoblje na njega je izvrsio izvanredan utjecaj profesor knjizevnosti dr. Ljubomir Marakovic, a taj je utjecaj bio temelj kasnijem Ivanovom zivotu i radu.
God. 1914., nakon mature, Ivan bez vojnickog zvanja, za volju roditelja polazi u Vojnu akademiju u Becko Novo Mjesto, gdje ostaje samo tri mjeseca. Poslije te neuspjele avanture na Beckom sveucilistu upisuje studij prava. No, vec u ljetu iste godine, u punom jeku Prvog svjetskog rata, pozvan je u vojsku. Kasnije polazi na talijansku frontu, te ostaje ondje sve do svrsetka rata. Boravak na ratistu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oci i bio izlozen stradanjima svake vrste, probudio je njegovu vjeru i ucvrstio mu krscanski pogled na svijet.
Godine 1919., po zavrsetku rata, dolazi u Bec te na tamosnjem sveucilistu zapocinje studij knjizevnosti. Godinu dana kasnije dobiva stipendiju iz Francuske te odlazi u Pariz, gdje nastavlja isti studij na Sorboni i na Institut Catholique. Zavrsivsi studij dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskog jezik na Nadbiskupskoj klasicnoj gimnaziji, koja se tada nalazila na Kaptolu. God. 1923. doktorirao je na Zagrebackom sveucilistu. Zatim tijekom dvije godine privatno studira krscansku filozofiju i teologiju, te sve vaznije papinske i Crkvene dokumente zadnjih desetljeca, osobito enciklike sve tamo od Grgura XVI. pa dalje.
Tijekom posljednjih 6 godina svoga zivota i boravka u Zagrebu razvija veliku apostolsku djelatnost u katolickim organizacijama za mladez, unoseci u njih Kristov duh Evandjelja. Siri ideje o Katolickoj akciji, budi ljubav i odanost prema Papi i Crkvi. Jedan je od osnivaca Hrvatskog orlovskog saveza, u kojem vrsi duznost tajnika ili podpredsjednika sve do kraja zivota. Ubraja se medju najvece pobornike liturgijske obnove i Euharistijskoga zivota u Hrvatskom narodu.
Sam zivi uzornim krscanskim zovotom, ispunjen ljubavlju prema bliznjemu. Svima svijetli nenadmasivim primjerom revnosti za prosirenje Kristova kraljevstva i nadnaravno dobro bliznjih, napose mladih.
Umro je 1928.g., od meningitisa, nakon operacije sinusa, te uz veliko mnostvo prijatelja i postovalaca sahranjen na zagrebackom groblju Mirogoj, odakle su njegovi zemni ostaci 16. prosinca 1977., preneseni i pohranjeni u bazilici Srca Isusova u Palmoticevoj ulici, kamo je Ivan za zivota dnevno dolazio na Misu, pricest i Krizni put.
Na 30. obljetnicu njegove smrti pokrenut je u Zagrebu informativni biskupijski postupak za njegovo proglasenje blazenim.
Blazenim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., u Banja Luci 22. lipnja 2003. godine.
IME je hebrejskoga porijekla i znaci: BOG SE SMILOVAO, BOZJII DAR.