Život prolazi i sve što imam jednog dana ću napustiti. Smrt je neumoljiva. Dobro koje sam učinio i suza koje sam bilo kome otro ostat će sa mnom jer mi ih smrt ne može istrgnuti iz ruku. Dobra djela i humani, etički čin ostat će moji zauvijek. Bit će tragovi koji će pokušati slijediti mnogi. Mislim da znam kojim putom trebam ići. Čujem kako u dubine mene odjekuju Augustinove riječi: “Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”
Stvoren sam da i ja ugradim svoj kamen u izgradnji boljeg svijeta. (Lijepo je što postojiš)
Život brzo prolazi. Slava svijeta se stišava, pljesak kratko traje, a čovjekov život na zemlji nestaje. Treba početi živjeti za ono što je trajno, neuništivo, vječno. Treba pronaći put, treba osvijetliti stazu drugima, treba dopustiti da budemo prividno poraženi od mraka kako bismo uništili mrak i osvijetlili život.